Tibet, poznat kao „krov sveta“, ističe se svojom impresivnom prosečnom visinom koja prelazi 4.500 metara.
Ovaj planinski region nije poznat samo po svojoj prirodnoj lepoti i bogatoj kulturi, već predstavlja i značajne izazove za komercijalnu avijaciju.
Avio-kompanije su uspostavile praksu da sistematski izbegavaju preletanje Tibeta, ne samo zbog njegove visine, već i zbog povezanih rizika koji utiču na bezbednost letova.
Izazovi pritiska i visine
Jedan od glavnih problema sa kojima se avio-kompanije suočavaju prilikom razmatranja letova preko Tibeta je pritisak u kabini.
Prema
Interesting Engineering, iako su avioni dizajnirani da održavaju sigurno i udobno okruženje, bilo kakav kvar u pritisku mogao bi naterati posadu da izvrši brzo spuštanje na visinu gde je kiseonik za disanje dostupan.
U Tibetu, ovo postaje izazov jer prosečna visina regiona (blizu 4.900 metara) premašuje preporučenu sigurnosnu visinu za bezbednu evakuaciju.
Pored toga, planinski teren otežava pronalaženje pogodnih mesta za prinudna sletanja.
Nikolas Larenas, stručnjak za avijaciju, ističe da „u većem delu tibetanskog regiona visina znatno premašuje tu minimalnu visinu za hitne slučajeve/bezbednost“, što dodatno komplikuje vazdušne operacije.
Performanse motora na velikim visinama
Performanse mlaznih motora takođe su pogođene visinom. Što je veća visina, vazduh je ređi i nivo kiseonika niži, što utiče na efikasnost motora.
„Mlazni motori trebaju kiseonik da sagore gorivo i generišu potisak“, objašnjava medij, naglašavajući teškoće rada u uslovima retkog vazduha. To se prevodi u manju sposobnost aviona da efikasno i sigurno funkcionišu u Tibetu.
Vremenski uslovi i vazduhoplovne regulative
Vremenski uslovi u Tibetu su poznati po svojoj nepredvidivosti, sa iznenadnim olujama i jakim turbulencijama koje predstavljaju dodatni rizik za letove.
Piloti mogu imati poteškoća u održavanju stabilnosti vazduhoplova, što dodatno komplikuje avijaciju u ovom regionu.
Pored toga, tibetanski vazdušni prostor podleže strogim međunarodnim i nacionalnim regulativama.
Ove regulative ne samo da ograničavaju dostupne rute za avio-kompanije, već zahtevaju i posebnu opremu i obuku pilota koji lete u ovim teškim uslovima.
Air Horizont navodi da, iako većina putničkih aviona može leteti na visinama većim od 5.000 metara, hitni slučajevi u Tibetu su problematični jer je svaka sigurnosna visina niža od visine regiona.
Zaključno, letenje preko Tibeta podrazumeva suočavanje sa nizom izazova zbog kojih je poželjno izbegavati ovaj region.
Od potrebe za adekvatnim pritiskom u kabini i nedostatka mesta za prinudna sletanja, do poteškoća u performansama motora i nepovoljnih vremenskih uslova, svaki faktor doprinosi odluci avio-kompanija da zaobiđu Tibet umesto da ga direktno preleću.